Search
  • Tanja Janes

Priča o Miški

Kao prvo, novo štene uopće nije bilo u planu. Kao drugo, ma tko bi uopće želio hrvatskog ovčara? Ta kovrčava dlaka, to nesnosno lajanje i povrh svega još i stražnjica bez repa. Pa pas bez repa je kao nedovršeno djelo! Ne, nema šanse.



I unatoč svemu, na kraju je dovoljan bio samo taj jedan pogled. Jedan pogled na malu crnu buhtlu u trenutku je srušio sve brane i sve su predrasude nestale samo tako, nošene bujicom osjećaja. Ali valjda to tako ide, najbolje stvari u životu nam se uvijek dogode kad ih najmanje očekujemo, zar ne?


Nekad mi se čini da se iz tih početaka našeg zajedničkog druženja sjećam posve krivih stvari. Možda su mi, kao osobi ludoj za radom sa psima, u sjećanju trebale ostati urezane njene prve naučene vježbice i lakoća kojom je shvaćala zadatke, ali ja se samo sjećam kako je fino mirisala kad sam je na putu kući držala u krilu, kao da nije imala nikakve veze sa oronulim i prašnjavim dvorištem u kojem je tren prije trčkarala. I njenih neobično dugih brkova, zbog kojih je izgledala poput malog miša. I zbog kojih je odmah bilo sasvim jasno da se zove Miška.


Ne znam vam reći koliko je tenisica i kuteva tepiha izgrizla. Te su stvari, ako ih je i bilo, negdje odavno izblijedjele. Ali topline koju je isijavala spavajući sklupčana uz moj trbuh svake noći, toga se sjećam. I kako je svakog dana u uredu tražila da je dignem na stolac kako bi se omotala oko mojih leđa. Ni jedna vožnja u autu nije mogla proći bez te male tople lopte u mome krilu.



I to bi već bilo dovoljno da vam se netko uvuče u srce, ali Miška je uvijek davala svu sebe. Pa čak i tada, kao jedva dva mjeseca staro štene. Od prvog trena kad sam je uzela, Miška je uvijek bila uz mene, neprekidno me držeći na oku i pomno prateći sve što radim. Nisu joj bili važni drugi psi i drugi ljudi, naganjanje mačaka po kvartu, smetlarenje, nije činila nikakve ludorije tipične za ostale mlade pse. S njom nije bilo natezanja, nagovaranja, dokazivanja, potkupljivanja – u njenom svijetu postojala sam samo ja.


Budući da je završila u rukama strastvene ljubiteljice kinoloških sportova, vrlo me je brzo počela pratiti u svim mojim aktivnostima. I tamo se snašla poput ribe u vodi. Ona je jednostavno bila rođena za taj svijet. Sve što sam ja zamislila, ona je učinila. I činila je to dobro! Bila je ludo brza i lako vodljiva u agilityju, imala super fokus i stil na poslušnosti, uživala je u traženju nestalih osoba i bila nevjerojatno uporna. U jednom je popodnevu shvatila bit okupljanja ovaca, u trenutku jednog mog lovačkog hira za nekoliko treninga naučila pretraživati polja i donositi prepelice. Traženje po tragu, trikovi, donošenje svega i svačega, ništa joj nije bilo teško. Obožavala je trenirati obranu. Koliko su me puta proželi trnci dok sam gledala kako se taj petnaestak kila teški pas s neizrecivim guštom i brzinom baca na 5-6 puta težeg markiranta i u veličanstvenom ga skoku grabi za rukav.


Vrlo smo se brzo počeli okušavati u ispitima i natjecanjima u raznim disciplinama i uspjesi su se samo redali. Miška je prešla u najviši agility razred i postali smo redoviti članovi hrvatske agility reprezentacije na svjetskim prvenstvima. Osvojila je titulu Svjetske agility prvakinje u ekipnoj konkurenciji. Jedne godine i bila 9. u pojedinačnoj konkurenciji. Položila je tri ispita za spasilačke pse i sudjelovala u akcijama traženja nestalih osoba. Osvojila je 3. mjesto na Svjetskom prvenstvu u radu spasilačkih pasa i usput zaradila titulu Svjetske prvakinje u ekipnoj konkurenciji. S lakoćom i velikim stilom položila je radni ispit za službene pse i pobjeđivala u mnogim raznim natjecanjima u poslušnosti. S gotovo jedanaest godina pobijedila je u mnogim disciplinama na tada održanom Radnom prvenstvu hrvatskih ovčara i ujedno osvojila titulu Ukupne pobjednice prvenstva, naljepše priznanje njenoj svestranosti i kvaliteti na zalasku njene karijere. A u dvanaestoj je godini u roku par tjedana naučila većinu stvari koje jedan rehabilitacijski pas treba znati da bi pomagao osobi s invaliditetom, kako bi mi pomogla snimiti materijal za molbu za posao trenera pasa...



U radu sa psima bitan je taj tandem čovjeka i psa - bez dobre suradnje, razumijevanja i nadopunjavanja stvar nikad ne funkcionira. A u našem tandemu ja sam definitivno bila slabija karika. Možda zaista Miška nije bila sama zaslužna za sve, možda sam ipak i ja imala svoje prste u svemu. Možda sam i ja njoj nekako sjela, još onaj prvi dan, kao što je ona meni. I možda uz neku drugu Tanju, ni Miška ne bi bila Miška. Ali ne vjerujem. Uz psa poput nje čovjek bi se vrlo lako mogao umisliti i prozivati se velikim znalcem i trenerom, ali kad imate više pasa koji vas redovno uspijevaju pristojno spustiti na zemlju, postanete skromni. I još zahvalniji na postojanju psa poput Miške.



Uskoro će biti četiri godine od kad me napustila. Znam da će u tamo nekim kinološkim analima ostati zapisani njezini uspjesi, ali hvata me panika što se nje, baš nje, uskoro više nitko neće sjećati. Već je sad ne poznaju, čak ni ti mladi ljudi koji se, možda jednako poput mene nekada, sada zaljubljuju u njene unuke. Drago mi je da će se djelić nje uvijek negdje provlačiti kroz njene potomke, naravno da je, ali mekoća njenog krzna, njen miris, bijela točkica na nosu, njena nježnost, njena strast i ono nevjerojatno razumijevanje koje izviruje iz njenih očiju, to će biti izgubljeno, samo tako, nepovratno.


Kad je otišla, govorili su mi da će joj biti lijepo tamo iza duge. Poželjeli su joj neka počiva u miru. Na žalost, ja ne vjerujem u dugin most, ni u raj... Vjerujem u ono u što je ona vjerovala, a to je život. Živjeti stvarnost punu zabave. Nikad nije voljela družiti se s drugim psima, bila bi nesretna sa svim onim psima koji trče tamo negdje, iznad duge. Potrgala bi sve oblake na nebu, baš kao što je znala rastrgati svoje plišane igračke. Kao i uvijek, lajala bi kao manijak jer ne bi mogla biti uz mene. A više od svega mrzila bi počivati na miru... Bila je stvorena za život. Bila je stvorena za trčanje, za igranje, za traženje, za lajanje, za skakanje, za to da bude luda. Bila je stvorena za to da spava uz mene, da mi daje puse, da me svugdje prati. Bila je stvorena za to da bude voljena van svih granica.


Nikad više neće postojati pas poput Miške. Nikad više neće postojati pas čiji oblik njuške tako savršeno pristaje uz liniju moga dlana. Nikad više neće postojati pas koji se penje na krevet tako tiho i tako nježno liježe uz mene. Pas koji je znao sve. Pas koji je osjećao što učiniti prije nego sam to uspjela izgovoriti na glas. Pas s tako prekrasnim i toplim smeđim očima koje su me neprestano iznova očaravale.


Bilo je nekog dubokog senzibiliteta i razumijevanja u tim očima. Čak i tada, na kraju. Kako je samo boljelo vidjeti istinski šok i nevjericu u njenim očima kad je odjednom izgubila snagu i srušila se. Kada je njeno tijelo po prvi put odbilo poslušati njen neumorni um. Gledati kako se izraz na njenom licu polako mijenja u smireno prihvaćanje slabosti koja joj je onemogućila da se pomakne. Na trenutak, dva, činilo se da je opet ona stara, ponovo je zaiskrilo u tim lijepim očima, pokušala je, zgrabila kolačić, a onda... Onda se nešto slomilo. Odustala je. Moja prekrasna, moja draga Miška koja u čitavom svom životu nikad nije odustala, odustala je taj jedini i zadnji put...


Kažu da s vremenom manje boli. Nikad manje ne boli. Kao što utjehu ne nosi ni činjenica da je živjela dugo. Kupila sam joj zvonca za


ogrlicu samo tjedan dana prije nego što je uginula, da čujem gdje se kreće kad zbriše iz dvorišta. Još je uvijek imala nepogrešivi osjećaj za orijentaciju i znala je kako se ušuljati u svako susjedno dvorište. Znala je točno tko je organizirao roštilj. Kretala se po brežuljcima s lakoćom. Samo par tjedana prije strastveno je naganjala lopticu. Dan prije je jela svoje najdraže okrajke pizze. Taj dan je lajala kao i svaki put kad sam se vraćala doma. Tri dana prije se igrala sa štenetom. Švrljala je po pet shopu, pokušavala ukrasti stvari sa polica i žicala sve kupce za poslastice. Zar to liči na psa koji se bliži svome kraju...?


Ne znam zašto ovo moram pisati. Već sam napisala toliko lijepih riječi o Miški, a opet, nekako, imam potrebu napisati ih još. Iako je sve to uzalud, mogla bih napisati hrpu knjiga pa ni to ne bi bilo dovoljno da opišem ljepotu njene duše ili da objasnim kako je neizmjerno dirnula moje srce.


Kad sam dobila urnu s njenim posmrtnim ostacima, nisam mjesecima znala što učiniti s njom. Nisam je mogla ni pogledati. Sve do tada bilo je moguće zamisliti da je sve bilo samo najobičnija noćna mora, ali vidjeti je, dodirnuti, značilo bi da je zaista gotovo. Kako 17 godina nečijeg života može stati u tu malu kutiju? Znam da Miška nije tamo unutra. Ona je u mom srcu. Ona je utkana u svaki trenutak polovice mojega života. Ona je dio svake ceste, svakog puta kojim sam prošla. Svaki auto, svaka zemlja, svaki hotel, svaki klub, svaka livada me zabljeskuje njenim slikama. Lice svakog od mojih prijatelja šapuće njeno ime. Otisci njenih zuba su u svakoj igrački, njene glave na svakom jastuku. Ona je u svakoj najgoroj i najboljoj avanturi moga života. Ona je u svakoj mojoj misli, ideji, mom svakom plaču i svakom osmijehu...


Da je ovo neki drugi svijet, možda bi Miška bila jedan od onih pasa kojima ljudi podižu spomenike. Ili bi bila filmska zvijezda, stajala rame uz rame sa svim onim Lassiejima i Rin Tin Tinovima, a mase bi je obožavale i o njoj pričale bajkovite dogodovštine. Ali nije tako. I njoj to nije bilo važno. Nije joj bilo bitno da li ću joj za rođendan ispeći pseću tortu, čestitati rođendan na fejsu i stalno joj tepati. Nisu joj bile bitne velike geste.


Njoj su bile dovoljne moja tiha ljubav, moja blizina i moj osmijeh. A u mom srcu Miški je već odavno podignut spomenik. Stoji tamo još od onog prvog pogleda. Na njemu će zauvijek blistati riječi „Pola duše moje“, ne ispisane zlatnim slovima, jer zlato je krhko i lomi se, već onom neuhvatljivom bojom živahne iskre koja je plesala u njenim očima...



294 views