Search
  • Tanja Janes

Dnevnik jednog Rudija

Najviše volim jutra. Onda je najlakše uhvatim nespremnu. Dok je još uspavana i nesvjesna i refleksi joj ne rade kako treba. Tada se mogu najlakše prikrasti u njen krevet i nesmetano uživati u njenoj blizini i njenom mirisu i njenoj toplini... Oh, imam ja svoj krevet. Ali to jednostavno nije isto. Ma radije spavam na hladnim pločicama kraj njenog uzglavlja, gdje čujem njen svaki udisaj i gdje osjetim njeno svako meškoljenje. Ona kaže da ne mogu spavati s njom jer sam velik i težak, ali ja se ne dam. I zato se svakoga jutra potajno uvučem u njen krevet. Ušuškam se uz krivinu njenog tijela i naslonim glavu na nju. I uživam osluškujući smirivanje njenih udisaja i osjećajući opuštanje njenog tijela. Zato znam da nije istina kad mi kaže da je smeta kad spavam s njom...



Mogu osjetiti taj trenutak prije pravog buđenja. Onda šmugnem s kreveta i kao svaki dobar i odgovoran pas, pomognem joj pri ustajanju. Lizanje stopala koja proviruju ispod pokrivača je jedan od odličnih načina za ubrzanje procesa buđenja, ali ja preferiram položiti glavu na njen jastuk i netremice je promatrati – jedino tako mogu biti siguran da ću svakoga novog dana uhvatiti prvi pogled njenih očiju... Nije na odmet ni energično mahanje repom, koje osim što stvara propuh, prenosi lagane vibracije mog tijela na krevet, pa je usput i malo "prodrmam" da se lakše probudi. Ne bi vam nikad palo na pamet da se radi o pomno razrađenom planu, zar ne?


Za razliku od mene koji sam spreman taj tren čim se probudim (ako se uopće može reći da ikada čvrsto spavam), ona ujutro uvijek izvodi te neke čudne rituale, prije kojih nikad ne izlazimo od doma. No već sam se pomirio s time, pa joj se trudim pokazati da joj dajem punu podršku. Primjetio sam da ako je neprekidno pratim, tiho cvilim, naslanjam se na nju čim se zaustavi i netremice je gledam u oči, bude gotova puno brže nego inače. Nikad ne smijete misliti samo na sebe!


Nakon toga kreće uzbudljivi dio. Provjerom odjeće koju oblači možete unaprijed otkriti što se sprema. Da dobijete potpunu informaciju, obavezno morate ponjušiti svaki komad odjeće, gurajući njušku što dublje u svaku nogavicu ili rukav. Zatim slijedi pakiranje našeg radnog ruksaka. Ona uvijek kopa po ruksaku tražeći stvari, ali ja smatram da to i nije najbolji način za provjeriti da li je sve na broju pa čim izađe iz sobe, umjesto nje izvadim sve stvari iz ruksaka. Usput ispitam i da li su pojedine igračke i dalje funkcionalne ili trebamo nabaviti nove. Bolje da na vrijeme utvrdim da se daju potrgati u komadiće, nego da se oboje iznenadimo kad krene akcija. Nemate pojma koliko sam joj puta već pomogao na ovaj način!



Ona se čudi, ali ja uvijek točno znam kuda idemo. Naučio sam na pamet sva skretanja, sve vrste cesta, sve mirise i zvukove koji dopiru u auto izvana... Često me odvede i nekuda gdje nikad nisam bio, ali čim izađem iz auta znam što ćemo raditi. Mi psi jako volimo komentirati i dijeliti informacije, pa od ekipe koju sretnem na licu mjesta odmah saznam sve što treba.


Volim raditi. Gledam te neke svoje kolege koji se prenemažu i stalno prigovaraju i nikako mi nije jasno kako ne uživaju. Kako mogu ne uživati kad im njihovi ljudi prirede takvu zabavu? Ja obožavam sve što ona zamisli, nikad me nije razočarala.



Jutra su nam obično rezervirana za traženja. Nekad tražimo ljude, a nekad idemo na prostrane livade gdje tražim predmete koje je izgubila. To mi baš i nije jasno, uvijek ih gubi i uvijek me dovede da spasim situaciju i nađem što je izgubila prateći njeno kretanje po livadi... Nije to meni teško, njuhom čitam njene korake bez problema i bolje znam gdje je hodala nego što se ona toga sjeća, ali zar ne bi bilo lakše da me odmah povela sa sobom, pa bih se mogao pobrinuti da niti ne izgubi svoje stvari?


Kad me dovede u šumu, najčešće tražimo ljude. Obožavam to raditi. Obožavam trčati kroz šumski labirint, skakati preko izvaljenih stabala, okrivati ukotline, istraživati, upijati sve te divlje mirise, hvatati najsitnija strujanja zraka... Sve dok ne ulovim miris kome tamo nije mjesto, miris svoje "lovine", čovjeka koji skriva moju igračku. Taj trenutak je nešto najuzbudljivije što možete doživjeti! Ne moram vam ni pričati s koliko oduševljenja doletim do njega i s koliko energičnog lajanja zahtjevam svoju igračku, zar ne?



Kad smo već kod igračaka, znate li da postoji čovjek koji umjesto ruku ima igračke? I koji se igra najbolje na svijetu? Kod njega ne idemo tako često, ali svaki je susret s njime zabava života. Sve je uvijek puno vike i veselja, ona me bodri, čovjek s rukoigračkama me bodri i svi budu oduševljeni kad se bacim na njega i pokušavam mu oteti igračku... Nekad mi pokuša pobjeći i moram ga loviti, nekad se sakrije i moram pronaći iza kog je revira, nekad ga moram zaustaviti kad krene prema meni... I znate što, u većini slučajeva pobjeđujem!



Nekoliko puta smo išli i u pravi lov, na ovce. Odvela me na veliku livadu i poslala prema stadu. Nisam baš bio siguran što trebam raditi, ali kad sam se približio i ovce su počele trčati, u meni se nešto probudilo. Odjednom sam znao da im ne smijem dopustiti da pobjegnu i da ih trebam vratiti njoj. Bila je jako sretna kad sam to napravio pa sam sljedeći put odlučio ubrzati stvar i pokušao joj aportirati ovcu. Ovce su vam vrlo nervozna bića i činilo mi se da će biti jednostavnije da joj lijepo donesem ovcu po ovcu, nego da stalno simo-tamo kormilarim s njima... Uglavnom, možda se u tom trenutku to činilo kao dobra ideja, ali čim sam uhvatio prvu ovcu shvatio sam da sam grdo pogriješio. Da samo znate kako se naljutila! Od onda sam se trudio vraćati ovce onako kako ona želi, ali moram priznati da nije uvijek lako suzdržati se, jer vam ovce vrlo lako dignu tlak.


Ona je smislila kako da se zabavimo i s biciklom. Prije smo išli u obične vožnje, ali jednog je dana stavila ormu na mene i upregnula me za bicikl i rekla mi da trčim. Ja sam krenuo trčati, a ona je počela vriskati. Vriskati s toliko uzbuđenja, da sam ja počeo trčati još brže. I tako je ostalo, ona vrišti kao luda, a ja trčim kao lud. Mislim da je to jedina situacija gdje ona vrišti i viče glasnije od mene...



Popodne gotovo uvijek idemo u klub. I tamo radimo sve i svašta. Vrlo često samo želi da je pratim uz nogu i gledam u oči. Mislim, radim to pod normalno u toku dana, a kad me još oduševljeno nagrađuje i hvali za to, mojoj sreći nikad kraja.



No ipak mislim da mi je najdraži agility. Dok slaže prepreke uvijek dobijem lopticu koju odnesem sa strane i legnem, čekajući da dođe red na mene. Nikad ne znam unaprijed što treba raditi. I zato je sve još više uzbudljivo. Ona krene trčati i ja je pratim. Zapravo baš i ne pratim, skužila je ona odmah da se ne može mjeriti s mojoj brzinom, pa se prilagodila i pušta me da je prestignem. Nema smisla da oboje trčimo sporo, veli. Zato je radije naučila kako da mi da signal kuda trebam ići čak i kad sam daleko ispred nje. Vrlo često pogriješi, ali ništa joj ne uzimam za zlo. Uvijek dotrčim natrag do nje i što brže i glasnije joj obasnim gdje je fulala. Nekad joj se baš ne da prihvatiti kritiku i kaže mi da zašutim, ali ja ne odustajem. Kako da inače nauči?



Mislim da se uskoro nešto sprema. I to nešto veliko. I inače se skićemo po svuda, ali sada smo zaista stalno vani u nekoj akciji. Čuo sam da često spominje riječ SPHO, ali meni riječi puno ne znače. Savršeno je razumijem i čitam, znam unaprijed njene želje, znam kako se osjeća i prije nego li je sama toga svjesna, ali moram priznati da mi vokabular baš i nije jača strana.


Nemamo jednaku energiju ona i ja, ali vidim da se trudi. Trudi se zbog mene. Svaki put kad vidi upitnik u mojim očima, licem joj preleti osmijeh i odluči mi priuštiti još zabave, iako već pada s nogu od umora. Ja se nikada ne umaram. Ali ne živim samo za akciju. Jednako uživam i u mirnim noćima i ranim jutrima s njom, kad dijelimo jedino toplinu i tihe izdisaje. A najdraži su mi dani kad je samo moja. Dani kad me ne ostavlja samog doma i koji počinju i završavaju tako da za nju postojim samo ja.




*** Priča objavljena u časopisu Moj pas Hrvatskog kinološkog saveza 2016. godine uoči održavanja Svjetskog prvenstva hrvatskih ovčara.

164 views0 comments

Recent Posts

See All